U srcu cetinskog kraja, pokladne povorke nisu samo tradicija, već pravo kulturno nasljeđe koje, poput maštovite predstave, oživljava svake godine. Ovaj nevjerojatni običaj ima duboko ukorijenjenu simboliku – ovi čuvari lokalne baštine imaju ključnu ulogu u protjerivanju duhova zime i dočekivanju svjetlije, toplije sezone – proljeća, buđenja novog života i prirode. Pokladne povorke predstavljaju spoj vjekovnih tradicija, plesa, glazbe i maštovitih maski, pružajući nezaboravno iskustvo za sve sudionike i promatrače.

U organizaciji Grada Sinja, mačkarskih skupina Cetinske krajine te Turističke zajednice grada Sinja, ulice i trgovi su prepuni maskiranih lica, na jednom mjestu okupljaju se naše ali i gostujuće šarolike i bučne pokladne skupine koje već odavno ne miruju!

Jedna od najupečatljivijih skupina u ovom folklornom spektaklu su „Didi s Kamešnice“. Invazijom bučnih, šarenih, prkosnih ovnova počinje dan pokladnog ophoda u Gljevu, selu u Dalmatinskoj zagori, nedaleko granice s Bosnom. Pokladna povorka Dida poredana je po strogim pravilima zasnovanim na tradiciji. Na glavama nose ovčje mišine u visini do 1,5 m, a oko struka zvona. Odjeveni su u staru odjeću s našivenim raznobojnim resama. S Kamešnice, kao svjetionika prošlih vremena, donose svjetlost u tamne zimske dane.

Njihove šarene, razigrane maske postaju simbol borbe između zime i proljeća, gdje pobijedi radost i život. Kroz ples, mimiku i tradicionalne kostime, pokladne povorke postaju most između prošlih i sadašnjih generacija. Njihova prisutnost podsjeća nas na vrijednost zajednice, poštovanje prema tradiciji te na važnost očuvanja kulturne baštine. Slični pokladni običaji postoje i u drugim dijelovima Lijepe Naše i Europe, no u selima Gljev, Han, Obrovac Sinjski, Bajagić i Gala ophodi mačkara doista su jedinstven i izvoran način prikazivanja drevnih običaja protkanih zvukom mačkarskih zvona i drugih popratnih rituala te se nalaze se na listi zaštićene nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.

Pokladna povorka poredana je po strogim pravilima zasnovanim na tradiciji. Prva ide skupina bilih mačkara, barje i svatova, zatim komedija i na kraju s određenim razmakom crne mačkare. Svatovi, koji simboliziraju proljeće, predvođeni su nekada prvim didom, a u današnje vrijeme barjom (barjaktarom). Muškobanjasta, trudna nevjesta, u pratnji divera traži mladoženju, što je i glavna zadaća ophoda. Tu su još jenge (udane žene), jengije (cure) i ostali svadbeni likovi obučeni u svečanu odjeću (narodnu nošnju).

Turčin zapovijeda mačkarama, pazeći da se ne miješaju bili i crni svatovi, koji ne smiju biti u isto vrijeme na istom mjestu. Likove Turčina i bule vežemo uz dugu prisutnost Turaka na ovim prostorima. Iza svatova idu komedije, mačkarska grupa koja kritizira aktualne društvene i političke teme. Crne svatove predvode baba i did koji, vezani uz kult plodnosti, simuliraju spolni čin i na taj način prizivaju bolji godišnji urod. Tu su i žalovice, udovice koje nariču šaljive slogane. Unatoč razvoju civilizacije, muškarci su još uvijek isključivi nosioci ovog pokladnog običaja, kojemu su glavne karakteristike prerušavanje u životinjske likove (ovnove) i travesticija (simulacija promijene spola).

Dok pokladne povorke prolaze ulicama, svjedočimo ne samo prolasku zime već i slavlju života. Ove povorke nisu samo običaj, već prava čarolija koja protjerujući hladnoću zime i donoseći toplinu tradicije u naše živote.