Životni običaji

Običaji vezani za rođenje djeteta

Važno je naglasiti da u razdoblju o kojemu je riječ trudna žena nije bila pošteđena poslova na seoskom gospodarstvu. Pri porođaju joj je najčešće pomagala svekrva ili seoska babica, a rađala je u kući, pokraj ognjišta. Tek nakon Drugoga svjetskog rata počinju žene rađati u bolničkim rodilištima. Od običaja povodom rođenja djeteta najvažnije su babine, kada rodilju i dijete posjećuju žene iz njezine obitelji te je u tom smislu simbolika babina kao obiteljsko-društvenog obreda kojim se novorođenče prihvaća u zajednicu i krštenje, u sklopu kojeg je važna institucija kumstva. Obitelji su, naime, generacijama bile povezane kumstvom, običaj koji se danas gotovo izgubio.

Zaručnički i svadbeni običaji

Mladi su se upoznavali, primjerice, oko crkve, na bunarima, raznim slavljima, u vrijeme sajmova, a svakako je zanimljiv način upoznavanja bilo tzv. gonjanje, običaj koji je imao „inicijacijski karakter“ i za mladiće i za djevojke spremne za ulazak u brak. Do gonjanja je, naime, dolazilo u vrijeme ispaše ovaca i tada bi mladići gonjali sve djevojke koje su se pretvarale da bježe. Međutim, neke su uistinu i znale bježati jer je bilo nasilnih mladića. Važno je naglasiti da je pri gonjanju bilo dopušteno sve osim seksualnog čina, do kojeg je u nekim slučajevima znalo i doći upravo zbog nasilnosti muškaraca.

Pri upoznavanju djevojaka i mladića spremnih za ženidbu bio je važan i običaj sijela i sjedenja ili sila i sidenja. Djevojci su, naime, u kuću dolazili mladići na silo i kad bi među njima bio odabran jedan kao njezin budući muž, smatralo se za njih da su u ozbiljnoj vezi koja će uroditi brakom, tj. govorilo se za njih da side.

Naravno, pri odabiru muža kćeri, odnosno žene sinu, sudjelovali su roditelji, ali je bilo važno čuti i glas drugih starijih članova rodbine. Svakako se gledalo i na imovno stanje pa su među djevojkama popularne bile one bez braće, dotarice, a ako je djevojka bila kći jedinica, tim bolje. Kako za djevojke tako i za mladiće, gledalo se da se najprije uda najstarija sestra, odnosno da se oženi najstariji brat. Odluku o sklapanju braka pratili su, naravno, ustaljeni tradicijski obrasci pa se najprije išlo u djevojčinu kuću zaprositi njezinu ruku kod njezinog oca. Budućeg je mladoženju pritom pratio netko od muških članova obitelji, otac ili stric, ujak. Govorilo se da idu na prsten ili prstenovanje jer se radilo o zarukama dvoje mladih. U nekim je mjestima bio običaj nositi uz prsten i cipele „kao uvjet i znak primanja u novu zajednicu“. Taj je običaj i danas sačuvan te se manifestira na samoj svadbi prilikom krađe mladenkine cipele koju je kum dužan otplatiti. Nakon zaruka otac budućeg mladoženje išao bi u kuću buduće snahe na ugovor ili na jabuku jer je pritom nosio jabuku u koju su bile utaknute kovanice te bi na taj način osobno zatražio ruku djevojke za svog sina.

Nekoliko dana nakon posjeta mladoženjina oca, djevojku bi posjetila i njegova majka, buduća svekrva; ona je išla na kolač, noseći budućoj snahi pogaču koju bi djevojka podijelila s prijateljicama. Konačno su mladić i djevojka, budući mladenci, išli do seoskog župnika da ih zapiše za napovidi, odnosno, svećenik je bio dužan na sljedećoj misi obavijestiti suseljane o njihovoj ženidbi. Ovaj se običaj zadržao i danas, i to pod istim imenom.

Moglo bi se reći za ukratko opisane običaje da su svojevrsna uvertira u nadolazeću svadbu. Prije same svadbe djevojka priprema dotu, dakle sve ono što sobom nosi iz roditeljske kuće u svoj novi dom, a što će joj biti potrebno za novi život – posteljinu, pribor za jelo, stolice, itd. Pritom su imovne mogućnosti djevojčinih roditelja određivale su koliko će ona sobom ponijeti. Običaj da buduća mladenka pri udaji nosi dotu je očuvan do današnjeg dana.

Što se tiče same svadbe i svadbene povorke na dinaroidnim prostorima, zanimljivo je kazati da se odlikuju vojničkim ustrojstvom, što se odražava u samim nazivima svatova. Broj sudionika svadbe ovisio je o imovnim mogućnostima roditelja mladenaca, ali ih je svakako najmanje moglo biti petero. Prvi svat povorke zvao se prvinac, a za njim ide čauš čiji je zadatak nasmijavati svatove šalama. Slijedi ga barjaktar s barjakom, trobojnicom, povrh kojeg je željezni križ na koji su nasađene ili utisnute jabuke. Barjaktar je inače bio mlađa osoba i on je, hodajući u povorci, na svakom raskrižju barjakom simbolično pravio križ da bi tako zaštitio svadbu i svatove od vještičjeg uroka. Naime, vjerovalo se da na raskrižjima vještice igraju kolo. Barjaktara prati stari svat, zapovjednik svatova kojeg su ostali dužni slušati. Stari svat je obično bio stariji član mladoženjine obitelji, otac, stric ili ujak. Konačno, tu su i mladoženja, gjuvegija, dvojica kumova, dvojica djevera kojima zapovijeda djeverbaša, a s djeverima je i jedna djevojka, jenga.

Svatovska povorka takvim redoslijedom ide prema mladenkinoj kući, kako se i danas kaže, „po mladu“. Pred njezinom kućom odigravalo se pregovaranje. Naime, svatovi s mladenkine strane izvode djevojke pred kuću, a za to vrijeme djever, stari svat ili kum pregovara s mladenkinim bratom ili njezinim rođakom, ukoliko nema brata, o otkupu mladenke. Obično se izvedu dvije ili tri djevojke te za njima izađe i sama mladenka za koju djever ili kum daje svotu novca. Ovaj je „običaj simboličnog otkupljivanja“ preživio do danas. Nakon vjenčanja u crkvi običaj je bio vratiti se u mladenkinu roditeljsku kuću „na čašćenje“ pa se uputiti prema mladoženjinoj kući, novome mladenkinom domu. Mladenka je bila dužna izvesti nekoliko simboličnih radnji kojima je pokazivala svoju pripadnost novom domu i obitelji. Možemo spomenuti samo bacanje jabuke preko krova kuće i ljubljenje kućnog praga prije no što preko njega kroči u svoj novi dom. Ovih se običaja i danas pridržavaju u nekim mjestima.

Zatim se jelo, pilo i slavilo, a zdravicu bi na „fešti“ govorio stari svat, dok danas nije neobično da ta čast pripadne mladoženjinoj majci. Nakon jela mladenku do sobe prate jedan od djevera i jenga ili sam kum, dok su ostali svatovi pjevali, lupali, vikali. Iznimno se držalo do mladenkine nevinosti. Treba naglasiti da djevojčinu nevinost nije simbolizirala bijela vjenčanica, već se ona se udavala u narodnoj nošnji. Dužnost je novopečene snahe bila ustati se prije ostalih, pripremiti ognjište za loženje vatre, naložiti vatru i donijeti vodu s bunara. Svekrvu je sve trebalo dočekati spremno, a nevjestu je čekalo još posla – „trest“ žito, „prćenje u uže“, skupljanje drva i „šušnja“, pranje odjeće, itd. Također je nevjesta za svatove, prije no što bi se razišli svojim kućama, trebala pripremiti bukaru s vodom da se umiju i komad robe za brisanje, a oni bi joj za to dali novca. Međutim, i ona je njih prije odlaska darivala darovima koje je donijela iz svoje djevojačke kuće. Novac koji bi dobila od svatova bio je mladenkino osobno vlasništvo. Darivala je i svekra i svekrvu, obično odjevnim predmetima što ih je isplela uz pomoć svojih prijateljica i rođakinja.

Nekoliko dana poslije svadbe uža obitelj mladenke joj je dolazila u posjet (tzv. pohodjani), noseći sobom preslicu i vreteno s klupkom vune kao poklon majke svojoj udanoj kćeri.

Pogrebni običaji

Posljednji u nizu životnih običaja jesu oni vezani uz smrt člana obitelji, za kojim njegovi/njezini bližnji nariču, oplakuju pokojnika, uz ritmički i melodijski uobličene tekstove, u kojima se nabrajaju njegove fizičke i duhovne vrline. U tijeku priprema samog pokopa nad pokojnikom se bdjelo, tj. čuvalo ga se. Bdijenje je vezano uz staro vjerovanje da će se pokojnik/pokojnica pretvoriti u vukodlaka ako preko njegova/njezina tijela prijeđe mačka. Nakon pokopa bio je običaj, a on se i danas njeguje, da obitelj umrloga pripremi gozbu za one koji su ga došli ispratiti na posljednje počivalište. To je tzv. sedmina, koja je, baš kao i svadba, iziskivala trošak seljacima te je ovisila o imovnim mogućnostima ožalošćene obitelji. Ova pogrebna gozba „proizlazi iz vjerovanja da umrli na drugom svijetu ima iste potrebe kao i na ovome“.

Godišnji običaji

Predbožićni i božićni običaji

Za blagdan Svih svetih, 1. studenog, kada ljudi obilaze jedni druge, otvaraju se bačve i kuša se vino. Budući da je to prilika za veselje i čašćenje, u narodu se ovaj blagdan smatrao „prvim Božićom“ svojevrsnim uvodom u nadolazeće božićno slavlje. Prije Božića još su se obilježavali materice i očići, običaji poznati samo na prostoru na kojem žive dinarski Hrvati.

Na materice su sve udane žene trebale častiti muškarce koji su im čestitali, a na očiće je bilo obrnuto. Danas se izgubio ovaj običaj darivanja na materice i očiće pa ga se sjećaju samo starije generacije. Ususret Božiću najviše se obilježavao Badnji dan ili Badnja večer, odnosno Badnjak. Na Badnjak su se, budući da je posni dan, pripremala nemasna jela, kao i danas bakalar, a osobito je bila raširena priprema pogača. Za Sinjsku krajinu bila je tipična priprema beskvasne pogače česnice. U skladu s vjerovanjem da kuću, gospodarstvo i ukućane treba zaštititi od vještičjih čari, ustalio se običaj kićenja kuća bršljanom.

Badnju večer obilježavaju neke ritualne radnje. Najprije domaćin, starješina, kuće moli krunicu zajedno s ostalim članovima obitelji. Nakon večere zadatak je domaćina unijeti u kuću tri badnjaka, odnosno debla stabala koja se zapale na ognjištu. Tri su badnjaka simbol Presvetog Trojstva, jednako kao i trojica, božićna svijeća. Prije nego se polože na ognjište, badnjake je trebalo blagosloviti blagoslovljenom vodom. Prvi je badnjak ujedno najveći i najdeblji, a na njemu je urezan križ. On se polaže na desnu stranu, a druga dva po redu. Kad se unesu badnjaci, moli se molitva za pokojne, a onda se unosi slama u kuću i razastire se po podu. Ovdje je slama očit simbol Isusova rođenja u jaslama. Na neki je način ona simbolizirala i plodnost budući da su se njome nakon Božića posipale njive i vrtovi, a stavljala se i kokošima jer se vjerovalo da će tako bolje nositi jaja. U nekim je mjestima zadatak pripreme božićnog ručka pripao upravo domaćinu pa bi on ostao kod kuće dok su ostali išli na polnoćku. Običaj je bio da gotovo svi suseljani, osim starijih i nemoćnih, jer ipak su to bile manje zajednice, idu na polnoćku nakon koje si međusobno čestitaju Božić. Na božićnom je ručku glavnu ulogu opet imao domaćin koji je, po završetku objeda, uz križanje i komadićem kruha umočenim u vino gasio božićnu svijeću. I danas je prisutan običaj ovoga ritualnog gašenja božićne svijeće.

Nikola Belančić

Pokladni običaji

Između Božića i Uskrsa obilježavaju se poklade ili pokladno vrijeme, koje traje od sv. Tri kralja do Pepelnice, kad započinje Korizma, vrijeme „čišćenja“ i „odricanja“ ususret Uskrsu. Pokladno vrijeme obilježavaju tzv. mačkare, točnije, povorka seoskih mačkara koju čine samo muškarci, a oni se mačkaraju u razne likove, od kojih su glavni did i baba. Did je uglavnom na čelu povorke i ima spolni organ načinjen od krpe ili drva. On juri za babom te oni simuliraju spolni čin. U toj povorci posebno se ističu oni odjeveni kao sudionici svadbe, svatovi. U ovim pokladnim svatovima sudjeluju svi osim mladoženje. Vesela je povorka cijeli dan pjevajući hodala od kuće do kuće, zaobilazeći kuće u kojima se oplakivala smrt člana obitelji, od zaselka do zaselka pa se čak išlo iz jednog sela u drugo. Suseljani su se znali natjecati tko će bolje počastiti mačkare slaninom i vinom. U mačkarama je, osim vjerskog i narodnog ili pučkog utjecaja, vidljiv i utjecaj grada, mediteranskog i srednjoeuropskog običaja, uz figuru/lutku Krnje, Krnjuše, Karnevala... Popularni je Krnje utjelovljenje svih zala što su obilježila proteklu godinu pa mu se po završetku povorke dodijeli smrtna presuda te je na radost svih zapaljen.

Korizmeni i uskrsni običaji

Kad se vrijeme poklada približi kraju, započinje Korizma u kojoj su najvažniji blagdani Cvjetnica i Veliki tjedan. Cvjetnica, Cvjetna nedjelja ili Cvitnica je nedjelja pred Uskrs. Subotu prije Cvjetnice bio je običaj brati proljetno cvijeće, najčešće ljubičice, i sutradan ujutro, kad osvane Cvjetna nedjelja, umiti se u vodi s ubranim cvijećem. Nakon toga išlo bi se na misu nositi grančicu jele, masline ili lovora na blagoslov. Na Veliki četvrtak prestaju zvoniti crkvena zvona i njihova „šutnja“ traje do Velike subote. Veliki četvrtak u narodu je bio prozvan „zeljavim“ ili „zelenim“ budući da se jelo divlje zelje i beskvasna pogača. Sutradan prije podne, na Veliki petak, nije se smio obavljati nikakav posao, a pogotovo se nije smjelo orati, osim kod susjeda ili suseljana. Poslijepodne je bilo dopušteno raditi, ali pritom pazeći da se ne iskrvari, u skladu s crkvenim vjerovanjem da je na taj dan pokopan Isus. Zato se posebno tada pilo crno vino, a to u skladu s pučkim vjerovanjem o pretvaranju vina u krv. Veliki je petak bio dan posta, kako i danas kažu stariji, „zapovidni post“, pa se jela nemasna hrana i bojala su se uskrsna jaja bojama dobivenima od biljaka. Na taj se dan u crkvu na blagoslov nosio baraban, izrezbareni drveni štap, „prut“, kojim bi ljudi nakon mise lupali po crkvenim klupama tako da bi se jedan dio slomio, a drugi bi nosili kućama. U slučaju da, primjerice, oboli neka domaća životinja njime bi se udaralo po uhu životinje sve dok joj ne bi potekla krv, vjerujući da će tako ozdraviti, umjesto uginuti. Konačno su se na misno slavlje na Veliku subotu nosili na blagoslov pogača i kuhana jaja za sve članove obitelji, baš kao što se i danas nose jaja s posvećenicom ili sirnicom. Ta je blagoslovljena hrana bila uskrsni doručak, prvo što se jelo na uskrsnu nedjelju. Što je posebno uveseljavalo najmlađe, ali i starije, bilo je međusobno tucanje jajima; u toj je igri pobjednik bio onaj kojemu je pošlo za rukom razbiti najviše jaja drugima.

Običaji za blagdan Sv. Ivana Krstitelja

Od običaja u toku ljetnih blagdana najzanimljivije je spomenuti onaj uz blagdan sv. Ivana Krstitelja koji se slavi 24. lipnja, dakle, poklapa se s ljetnim solsticijem. Obilježavao se paljenjem vatre, svitnjaka, pa otuda i naziv u narodu sv. Ivan Svitnjak. Svitnjaci su se palili u dvorištima, na seoskim guvnima, raskrižjima, a oko njega bi se skupili svi suseljani te su oni mlađi na svoju i radost starijih preskakali vatru. Djevojke bi se na ovaj dan bavile ljubavnim gatanjem. One bi, naime, svaka za sebe, brale ivančice i kidajući laticu po laticu gatale vole li ih mladići ili ne vole. Paljenje svitnjaka bila je prilika za druženje čitave seoske zajednice, osim onih koji su bili u žalosti za pokojnikom. U Cetinskoj se krajini ovaj blagdan obilježavao dernekom u Grabu. Inače je ovakvo simbolično paljenje vatre za ljetnog solsticija bilo poznato među svim slavenskim narodima, a kršćanski je svetac Ivan pandan staroslavenskom bogu ljetnog sunca.

Ivan Alebić

Seoski derneci

Seoski su derneci bili prigode za upoznavanje mladih stasalih za brak, a najčešće se slavio blagdan sveca zaštitnika određenog mjesta, primjerice u Imotskom Gospa od Anđela, u Vrlici Gospa Rožarica, u Otoku kod Sinja sv. Luka, u Potravlju sv. Filip i Jakov, itd. I u Trilju se, na primjer, slavi sv. Mihovil. Pritom je bio običaj da mladić djevojku koja mu se svidi daruje grotuljama, što je općenito značajka Sinjske krajine. Grotulja je zapravo niz probušenih oraha koji se slažu na tanji konop, čija duljina varira od veličine ogrlice do onih koje sežu do tla pa se uspjeh pojedinih djevojaka određivao po broju i veličini grotulja koje bi dobile na derneku.

Osim što su, dakle, bili prigode mladićima za „zamirit curu“, seoski su derneci bili još jedna prilika za okupljanje i druženje svih članova seoske zajednice, kako onih koji žive u njoj, tako i onih koji su napustili svoj zavičaj u potrazi za boljim životom. Posebno su na takvim svetkovinama bili popularni putujući trgovci, tzv. torbari, koji su prodavali svakojake sitne predmete – drvene češljiće, džepna ogledalca, iglice i konce za pletenje, i slično. Osim toga, prodavao se i duhan, uštipci, stoka, itd. Naravno da su te proslave, budući da se slavio svetac zaštitnik, uključivale i misno slavlje u mjesnoj župnoj crkvi te procesije u kojima su sudjelovali gotovo svi mještani.

Nikolina Knezović

Literatura

• Alaupović Gjeldum, Dinka. "Običaji i vjerovanja". U: Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja, ur. Vesna Kusin, 559-581. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2007.
• Bićanić, Rudolf. Kako živi narod - život u pasivnim krajevima. Zagreb: Pravni fakultet; Nakladni zavod Globus, 1996., pretisak knjige I iz 1936. i knjige II iz 1939.
• Botica, Ivan. "Brnaški narodni običaji za vrijeme svetkovina iz usta Anđe Ivković". Brnaška strana 1 (2005): 18-20.
• Botica, Stipe. "Pokladni i Uskrsni običaji Sinjske krajine". Cetinska vrila 2 (1994): 15-19.
• Mustapić, Anđelka. U SUSRET MESOPUSTU: Etnologinja Ivanka Ivkanec podsjeća na erotsku dimenziju povijesti Dalmatinske zagore. Zamiri, daj grotulju, gonjaj se, pa ženi! [online]. Split: Slobodna Dalmacija, 2008. [citirano 13.11.2010]. (http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20080113/nedjeljna-prilog07.asp)
• Ujević, Ilija. Božićni blagdani. Vrhgorsko-imotska krajina [online]. Zagreb: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, JAZU, 1896. [citirano 13.11.2010]. (http://hazu.arhivpro.hr/files/temp/cb9f1ab0469341a4bedcee1436a126b9_out.pdf).
• Ujević, Ilija. Ženitbeni običaji. Iz Imotske i Vrhgorske Krajine u Dalmaciji [online]. Zagreb: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, JAZU, 1896. [citirano 13.11.2010]. (http://hazu.arhivpro.hr/?sitetext=119#)