Cetinska krajina, osim svoje bogate povijesti, kulture, tradicije i gastronomije, obiluje i jedinstvenim i vrijednim primjercima rada vještih zanatlija. Vrijednost takvih zanata, koji danas nažalost sve više padaju u zaborav, nije samo u izradi predmeta za svakodnevnu upotrebu. Važnije je što su se sva vrijedna znanja, prikupljana generacijama, prenosila s koljena na koljeno, obogaćivala i dorađivala i rasla među potomcima, stvarajući tako i obiteljsku i lokalnu tradiciju.

Jedan od najpoznatijih zanata (i u europskim okvirima) svakako je izrada lula u Zelovu, koje se i danas izrađuju tehnikom i kalupima najstarijih majstora.

Najteži dio posla je izrada dvodijelnog kalupa od kositra i olova. Za njega je potrebno izdjeljati drveni model koji se ukrasi različitim geometrijskim uzorcima, ili čak prikazom ljudske glave. Kada postoji kalup, prikuplja se glina posebne vrste, koja se zatim umoči u vodu, kako bi se izdvojili kamenčići i ostali strani materijali. Sljedeći dan, nakon stoje glina odstajala u vodi, udara se batom, kako bi se razbili svi ugrušci gline koji još nisu dobro navlaženi. Zatim se iz te mase stvaraju malene loptice i prikupljaju u određenoj količini; nekada je to bilo dvije tisuće komada, a sada dvije stotine.

Obje strane kalupa se namazu mašću, kako se materijal ne bi zalijepio za stranice i u njih se umetne kuglica gline. Kalup se tada spoji i namjesti u drvenu stegu. U dvije rupe u kalupu se utaknu klinovi koji će izmodelirati prostor za duhan i za umetanje drvene cjevčice - kamiša. Nakon vađenja klinova iz kalupa, drvenim šilom se izbuši kanalić između prostora za duhan i onoga za umetanje cjevčice. Tada je lula spremna za sušenje. Prvo se suši na posebno priređenom koritu. Zatim se s lule nožićem skidaju svi znaci proistekli iz kalupa. Konačno prikupljeni broj lula se stavi u peć i peče vatrom, a potom žarom cijelu noć.

Osim po izradi lula, majstori sa Zelova pokazuju zavidno znanje pri izradi drvenih svirala, a već početkom 20. stoljeća posvetili su i izradi dječjih igračaka. Drvene igračke izrađivali su muškarci, ručno, a gotovo svaki primjerak je unikatan. Nose znakovita obilježja kraja u kojem su nastale: obojene su nježnom žutom bojom s crvenim i zelenim šarama jednostavnih oblika s malo geometrijskih uresa. Motivi koji su se na njima izrađivali redovito su bili konjići (jednopreg, dvopreg), leptiri na štapu, zrakoplovi, akrobati, svirale i čekići. Posljednja obitelj koja se bavila izradom igračaka je obitelj Jakova Delaša. Njegovu tradiciju su nastavili sinovi, no nažalost, zbog nedostatka interesa, ostaju sačuvani samo muzejski primjerci.

Nekada je korisne glinene predmete u Potravlju proizvodilo gotovo svako kućanstvo, a riječ je, dakle, o bakrama, pekama, loncima, lončićima za držanje hrane, ćupovima za mast i med, posudama za vino i ulje, vazama za cvijeće, dječjim štedionicama. Majstor komade gline i stavlja u drveno kolo (čekrk) te ga, vrteći rukom, oblikuje u željeni oblik. Takvi proizvodi, izrađeni temeljito i pomno, poznati su po svojoj kvaliteti i izdržljivosti. Izrađeni predmeti uglavnom su se prodavali na sajmovima i dernecima u Sinju, Trilju, Splitu, Trogiru, Kaštelima, Solinu, Omišu, Imotskom, Makarskoj te na našim otocima – najviše za vrijeme turističke sezone.

Između ostalih, u Cetinskoj krajini cvala je izrada različitih predmeta neophodnih za svakodnevnu upotrebu u kućanstvu, poljoprivredi i ostalim životnim sferama.

Tako su se na Gljevu i u Glavicama izrađivali opanci oputari (prodavali su se subotom na pazaru i pučkim dernecima). Kako je bilo mnogo više magaraca nego danas, gotovo svako selo je imalo svog meštra za samare (drveno sedlo za tovarne životinje). Na Biteliću su bili poznati majstori kovači, koji su potkivali konje i izrađivali različite metalne predmete široke upotrebe: krakune, brave, motike, sjekire, kosire... U Čaporicama su se izrađivale drvene bačve. U Otoku kod Sinja poznata je izrada cetinske lađe, koja je i nezaštićeno materijalno dobro Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Lađe su izrađivane i u Bajagiću, no tehnika izrade se razlikuje od otočke.