O Sinju i čitavom Cetinskom kraju zaista je napisano mnoštvo tekstova, na metre knjiga i na kilometre filmskih traka je snimljeno, pa opet uvijek se ima nešto za dodati, nekakvi sitni detalji koje su neki prije nas preskočili evidentirati ili spomenuti.

Koliko je ovo lijep i specifičan kraj skužili su ljudi davno, pa čak i stari rimljani. Na Čitluku, naselju na sjevernome ulazu u Sinj podigli su koloniju, gradić Kolonia Claudia Aequum, a znate da su stari rimljani gradove i zidine dizali planski i osmišljeno. Voda, zemlja, kanalizacija, vjetar...i tako dalje, sve su to oni kalkulirali.

Ugodno mjesto za stanovanje! Pronađeno je i par ostataka villa rustica i nadgrobnih spomenika koji nam dokazuju da su rimski legionari uživali svoje zaslužene mirovine baš u Sinju i okolici nakon što su osvojili cijeli, do tada, poznati svijet.

A onda se desio big bang, nestalo je struje, nastao je mrak, Rim je otišao u stečaj, vrime je stalo, došli su neki novi divlji ljudi sa sjevera, udomaćili su se tu, pripitomili su se, sredili zemljišne knjige i odlučili se da ih više nikada neće potjerati sa njihovih parcela.

Obećanje su održali, cijelu povijest ovoga kraja obilježili su ratovi, zemlja je natapana krvlju, ljudska sjena i korak je skoro bio rijetkost, tako dragi moji, nemojte se čuditi i pitati se zašto su ovdašnji stanovnici ovoliko ponosni!

Ostat ću još malo u povijesti. Ovaj put na redu su putopisci iz 17. i 18. stoljeća.

Prvi na redu je talijanski fratar, biolog, geolog i putopisac Alberto Fortis. Ako vas zanima Dalmacija i njena povijest, nabavite ovu knjigu, biti će Vam od velike pomoći. Danas kad smo međusobno povezani na sve moguće načine, zamislite smo kako je bilo njemu na konju po zaraslim rimskim cestama i golom kamenjaru, skoro je zaplakao na Klisu kad je pogledao more i otoke, civilizaciju...mislio je da se više nikada neće vratiti. Samo putovanje je prošlo bolje nego što je ikada zamišljao. Zanemarimo li stručne dijelove knjige primijetit ćemo da se puno riči potrošilo na SPIZU, šta se jede i šta se pije.

Baš ta spiza i spizavanje je trebala biti tema ove dizertacije, ali malo sam se zanio, pa ne možeš odma za stol i u kužinu. Treba upoznati i neke elementarne stvari, pinku kulture i mrvu povijesti.

Znači prvi gastro-Robinsin je bio talijan.

Njemu je bilo posebno drago mlijeko, na sve moguće načine. 'Kiselina', vrhnje, maslo, sirevi, ovčiji, kravlji kozji, toliko je otkačio na milsove pretke, da je skoro svaku stručnu disertaciju završavao sa hranom i koliko su domaćini uljudni i kako se dobro i kvalitetno hrane. Naravno, nema light proizvoda, kefira niti soja latte, ali dragi moji ako dublje pronjuškate po sinjskoj i splitkoj peškariji ( pazaru ), možete pronaći upravo upravo takve proizvode.

Sir iz mišine je ono kao hit danas?

A tek pečeno meso? Janjetina, puretina, divljač?

Sve je to moj talijan prova, ja ga zasad samo pratim, moram, da ne bih štogod slučajno preskočio, evo nikako da provan pečenu janjetinu u prirodi serviranoj na crnoj pogači, danas poznatijoj kao Vrlička pogača.

Tko zna, možda mi se posrići jednog dana.

Da mi se vegetarijanci ne bi našli štufi i uvriđeni, ljutike, kapule i luka se gutalo na tone, danas bi se reklo da ' jedan Orbit nakon jela....bla bla'.

Vrime leti dalje, a jednoga dana temo neke 1838 godine, u Sinju se pojavila i jedna okrunjena glava. Dosadilo mu more i otoci, pa je poželio vidjeti šta je 'giri iza brda'. One se zvao Friedrich, Kralj saksonski. Dvorski kancelar je vodio dnevnik, a naš Ivan Mažuranić prevodio. Sve bi bilo u najboljem redu i po starom rasporedu, od alke, čistog i urednog grada, lipih kuća i vrtova, kulturnih domaćina, genijalne spize da se na meniju nije pojavio - sladoled.

Tu slasticu u Sinj su donijeli venecijanski vojnici, porijeklom švicarci - obitelj Trek. Koliko je ekipa ostala oduševljena pokazuje rečenica : ' Kavana Tomasseo u Trstu ne bi napravila boljega!'.

Ovaj ulomak iz dnevnika samo je pokazatelj koliko su se Sinj i Cetinska krajina počeli buditi nakon stoljeća ratovanja i počeli ubrzano uključivati u moderna nadolazeća vrimena, ali i da je ovo sredina u kojoj se i te kako dobro miješaju Mediteran i kontinent, zapad i orijent, pogotovo u kuhinji.

Istina je da ne postoji nešto što bi se moglo nazvati ' Sinjska kuhinja'. Isto tako istina je da u svim mogućim hrvatskim kuharicama ima te recepte što za vršavaju sa ' po sinjski' ili 'na sinjski'.

A znam da znate da su Sinjski arambaši zaštićeno nematerijalno dobro RH? Jel' tako?

Bilo bi možda najbolje da se popnete ili spustite do Sinja. Restorana ima, nije ih problem naći, ja ih za sada neću promovirati, samo moram ti reći - ' sve šta pliva, leti, gmiže, puže i raste u Sinju će ti spremiti u pijat!'Stvarno, ovamo se još drži do stađuna, sezonske hrane i ne brini, industrije nema, zrak je čist, priroda buja, rijeke i jezera su hladni, pitki i puni ribe. Nema GMO mesa ni verdure, na vino se navikneš brzo, malo je jače i oporije, sotre su domaće.

Zaboravi i na žgaravicu ako te muči, popit ćeš domaću orahovicu!

Piše: Mario Despotović - Fizi