Neke stvari se ljudima jednostavno ne sviđaju. A druge vole. I ne znaju zašto. I mi ne znamo zašto ljudi vole Gljevstock. Možda znamo neke razloge. Nema ograde. Nema kontrole. A opet nitko niti otpatke ne baca na pod, kamoli da nešto razbija ili se tuče. Nema represije. Svi su nasmijani, zadovoljni, svi su voljni pomoći bez traženja nečega zauzvrat. Svi plešu. Vole se svi bendovi bez obzira jesu dobri, loši, iz Sinja ili gosti.

Nikome ne smeta kiša. Pa niti stajati u autu dva sata i čekati da prestane. Da, više od stotinu ljudi je došlo po pljusku i čekalo da prestane. A već ih je noć ranije pedesetak kampiralo. Kad je sunce granulo, svi su počeli dolaziti kao pčele na cvijeće. A neki su cvijeće imali oko kose. Sve je svačije, zajedničko. Kako bi i valjalo stalno u životu. Ako ti je nestalo nečega ili si nešto zaboravio, prvi susjed ti je poklonio ili posudio. Kad su se svi smjestili, ispekli, malo se i napili, počeo je koncert koji nitko kasnije nije htio da završi. A kad je završio, onda se nastavilo pjevati uz vatru s gitarama. Ili plesati uz glazbu iz auta. Istina, Gljevstock traje jedan dan, ali traje jedan čitav dan. 24 sata. Bez prestanka.

To je festival svih posjetitelja, svih onih koji sa žarom pričaju o njemu, vraćaju se sljedeće godine i dovode još prijatelja koji nisu bili sa sobom. A posebno onih koji su htjeli doći, ali nisu bili. I zato nema smisla nabrajati tko je organizirao, tko je svirao, tko je bio… To je naš festival i dok tako bude, bit će dobro. Zove se Gljevstock, ali to je festival i Gale i Hana i Sinja i Hrvatske, Bosne i svih zemalja odakle ljudi dođu. Ili nas podrže. Kad postane nečiji, bolje da ga ne bude. Vidimo se sljedeće godine.

Izvor: Udruga SUK

Photo: Dragan Odrljin