„Moj život je nedjeljiva cjelina i sve moje djelatnosti prožimaju se i sve one imaju svoje podrijetlo u mojoj nezasitnoj LJUBAVI prema ljudima.“

Mahatma Gandhi, naziv Mahatma, tj. Velika duša, indijski političar i mislilac

SVIJET je pakao, veli se, ali i u paklu ima dubljih i viših krugova. Tamo gdje je utrnuto svijetlo-vlada neljudski mrak.

ČOVJEK se izgubio!

Zaranjati u krilo spoznaje, ovladati svojim mislima i osjećajima da oni budu odraz i istinski iskaz ljudske i božanske prirode –najdublji je poziv čovjekov. Razum i um njihovo su sredstvo. Putokaz za sreću; smislenije i bogatije oblikovanje (ovozemaljskog) života. I nema ništa (možda) u čovjeku ljudskije od takve odgovornosti. Praksa postaje tada životnom hranom.

Ni vječnost, ni smrt, ni (kojekakva) zločinstva nemaju nikakve aureole. Takvi ne počinju s praga vječnosti, ili smrti; oni počinju s praga života. Njihov trag  je prisutnost njihova u svakodnev(n)ici i prihvaćanje života jedina obveza i odgovornost.

Ovaj svijet, ako smo ostali ljudi sami, podjednako je svih nas, a smrt svima zatvara vrata kao što ih život otvara...

Stvarnost-zbilja: smrdljiva lažljivost, licemjernost, pokvarenost, pohlepa, zločinstva – dostojni su najvećeg prijezira (horizont savjesti).

Ah, jadna ta naša svijest koja se hrani onim što ima i kakvim se sve vrijednosnim sazviježđima prepuštalo njihovo biće...

Emocionalne veze s drugim (ne samo s dragim) ljudima, bilo da se radi o ljubavi ili prijateljstvu, naklonosti ili privrženosti, obogaćuju naš život više od bilo čega.

„Poštuj bližnjega svoga kao samog sebe!“

Nažalost, većina neuljudnih ne poštuje ni sebe niti druge. Neki su toliko uporni u otkrivanju tuđih slabosti (ribari ljudskih duša), kao da se radi o otkrivanju skrivenog blaga.

Biva strašno, u ime istine ili neke apstraktne zamisli, razoriti sliku koju neka osoba ima o sebi. Ništa nas ne čini tako usamljenima kao naše tajne...Većina nas nosi osobnu patnju, pregažene snove i napukla srca. Svatko od nas ima samo – sebi svojstvene gubitke – vlastitu kolibu.

Zacijelo, mi se danas konfrontiramo s frustracijom koju možemo nazvati egzistencijalnom.

Tipični „pacijent“ pati od nekog ponornog osjećaja besmislenosti koji se udružio s osjećajem praznine. Razumska neuroza!? Jedino smo mi upoznati sa svim svojim unutarnjim previranjima (vrtlogom nemira) koja nitko sa strane ne može i ne mora razumjeti.

Svijet naš kao u davno poznatoj slici uzburkana mora, primjerice (u Gundulića): „Ah, što je život ljudski drugo-neg' smućeno more...“
Pak, čovjek u tom moru, nemoćan veslač i bori se s valovima u nadi da će naći neku drugu mirniju obalu.

Osobna tragika poprima dimenzije općeljudske sudbine. Izvire spoznaja i opravdana zapitanost: Gdje je Bog u svijetu prepunome izrecivom boli?

Čovjek i svijet nisu više u prisnom, prijateljskom odnosu – između njih stvorio se jaz nepovjerenja i straha.

Prisjetimo se!

Naša veličina ne leži toliko u mogućnosti da mijenjamo postojeće, već u mogućnosti mijenjanja samoga sebe.

SVEVIŠNJI se ne dijeli kako bi svatko (od nas) mogao imati dio, nego svakome od nas ON daje cijeloga SEBE u svojoj punini. Njegov prvi aspekt nikada nije onaj apsolutnog Gospodara ili Svemogućeg. On je BOG koji se spušta na ljudsku razinu... Odista, radi se „... o vječnom plesu života i Boga“, zapisa Jacques ELLUL u djelu Anarhija i kršćanstvo.

Okruženi betonom i virtualnim svijetom ljudi otupljuju svoja osjetila, nerijetko, tješeći se da je to novo okruženje (epigenetika) napredno, mentalno izazovno i inspirirajuće. No, istodobno, zaboravljaju da su pritom lišeni onoga iskonskoga dodira koji nam je prijeko potreban kako bismo održali cjelovitost našega bića.

A sreća ljudskog bića podrazumijeva stanje ispunjenosti (humanim činom), zadovoljstva, smirenosti i radosti. No, čovjek ne može biti sretan u sredini u kojoj većina pati.

Predblagdansko vrijeme i sjaj posvuda; blještavilo lažnoga sjaja!

Advent – Došašće i dobri duh Božića poziva nas da upalimo svjetla, ne samo na drvcima, nego prije svega u srcima – svojevrsno „pročišćenje duha.“

ČOVJEČE-Zemniče, svjetlo i duša, duša i svjetlo, zapravo je svjetlost tvoga srca; u tebi se rasipa!

Humanost-zrcalo naše duše; odražava istinsku ljubav, vjeru, ufanje, suosjećanje-empatiju, plemenitost, darežljivost i pomoć, nadasve potrebitima, bolesnima, nemoćnima i napuštenima te iskaz(ivanje) zahvalnosti...najljepše su osobine koje posjedujemo. Stoga, darujte s ljubavi i širite božićno svjetlo svijetom!

Zadovoljni i okupani pozitivnim vibracijama, i onda kad stupimo u mračno stubište. Naše sjene i svjetlost naše noći (ma koliko i besane bile).

Zemlja vječno bruji užarenim sudbinama!

Male radosti tijekom svakidašnjeg kretanja. Hod naš – simbolična stega putovanja, koje ne vodi samo u Betlehem, već k razumijevanju našega odnosa prema svijetu, ali i međusobno.

Čista savjest, mir, zadovoljstvo i punina duše (pa čak i u boli) privilegij je ljudi koji čine dobro.

Nebesa se ozaruju napjevima... Božanska milost!!!

Poštovani,

neka vam trajna prisutnost i dobri duh Božića, čiji rođendan slavimo, u osmijehu i zagrljaju, bude izbor iz dubine duše, jer nema te zemaljske boli koju nebo ne može iscijeliti; ispuniti unutarnju prazninu (neizrecivom) srećom...Zdravlje, radost, nada, ispunjeni ljubavlju, plemenitošću, vjerom i kreposnim životom tijekom nove 2018.

U vremenu relativiziranja ISTINE, ispunjeni vjerom, nadom i kreposnim životom (idući pod teretom križa) poželimo jedni drugima obilje zdravlja, ljubavi, sreće, mira, osobnih zadovoljstava i uspjeha kojem svi težimo u novoj 2018. godini.

Srdačno,
Ante Jurković, profesor